Bog zove na vrlo različite načine. Pouzdan znak poziva je ako netko u srcu osjeća Božji poziv predati se samo Njemu. Radi se o pozivu, ne o zapovijedi! Kao što se za brak moraju odlučiti oboje, tako je i za redovnički poziv potreban slobodan i velikodušni odgovor pozvanog.
Mnogo njih se odluči sljediti Božji poziv u njegovu posebnu blizinu. To ne znači da ih Bog zaista poziva u kartuziju. Za kartuzijansko zvanje je potrebno da dotićni osjeća čežnju za životom koji je potpuno posvećen molitvi i tišini, ili jasni, iako često nerazumljiv, poziv baš u kartuzijanski red.
Za ulazak u samostan, koji se najčešće događa bez ikakve prethodne sigurnosti osim one koju nam daje vjera, potrebna je prilična doza hrabrosti. Isus dozvoljava tu nesigurnost, jer želi da bi se odlučilo bez računa, jedino zbog Njega. A jedno je sigurno: nitko se nikad nije pokajao, ako je taj korak napravio iz ljubavi prema Bogu.
Kandidat svakako mora biti vjernik, katolik s uređenim vjerskim životom i s bar osnovnom vjerskom izobrazbom. Nadalje, mora biti tjelesno i duševno zdrav, sposoban jednako za samotarski kao i za život u zajednici te spreman ispunjavati sve dužnosti koje mu nalažu njegovo zvanje i njegovi poglavari. Najvažnija od osobina, koja treba resiti kandidata, je sposobnost odmjerene i trijezne prosudbe. Osobe mlađe od 20 i starije od 45 godina primamo tek iznimno. Pored gore navedenog, za monaha u klaustru je također potrebno: da ima dovoljno opće izobrazbe, potrebne za svečenićki red; da ima sluh za pjevanje; te da pred ulaskom u novicijat stekne zadovoljavajuće znanje latinskog jezika. A najvažniji uvjet je: mora ljubiti Boga više nego sebe sama.
Ako netko osjeća želju da bi se pobliže upoznao s našim načinom života, ima mogućnost da za par tjedana dijeli život s braćom ili ocima u ćeliji pod vodstvom magistra novaka. Odluči li se za ulazak u red, o njegovom prijemu odlučuju magistar novaka i prior. Par dana nakon samog ulaska u red dobiva crni postulantski plašt i kapicu, koje nosi prilikom zajedničkih bogoslužnih časova. Postulatura traje najmanje 3 mjeseca, ali ne više od godinu dana. Zatim, ako je ustrajao u svojoj odluci, postulant u kapitulu moli da ga se primi „na provjeru u monaškoj odjeći kao najponiznijeg slugu sviju”. Tada zajednica tajnim glasanjem odlučuje o njegovu prijamu. No, konačna odluka je ipak u priorovoj nadležnosti. Zamolba i glasovanje ponavljaju se na svakom daljnjem stupnju monaškog odgoja.
U novicijatu, koji traje dvije godine, novak nosi bijelu monašku odjeću s kraćom kukuljicom dok kod zajedničkih časova nosi preko njih prebačen crni plašt. Iako do vječnih zavjeta zadržava u posjedu sve svoje vlasništvo, kod sebe u ćeliji nema ništa vlastitog, kako bi tako mogao slijediti siromašnog Krista. Koncem prve godine novicijata braća se moraju odlučiti ili za život konverza ili za život donata. Novaci-oci započinju u drugoj godini teološki studij koji se, prilagođen našim uvjetima, odvija unutar samostana.
Po završetku novicijata monah daje zavjete postojanosti, poslušnosti i obraćenja naravi na tri godine. Monasi u klaustru ostaju u tom periodu pod vodstvom magistra novaka, braća pak sve do vječnih zavjeta. Nakon tih triju godina zavjeti se obnavljaju za iduće dvije godine, a nakon toga monah – ako je dostojan – pristupa k vječnim zavjetima koji ga obvezuju do smrti. Pravila kažu da osoba koja se zavjetima neopozivo obvezuje, „neka najprije temeljito promisli, želi li se zaista zauvijek predati Bogu” (30,1). Iako se neopoziva javna obveza ostvaruje tek nakon sedam godina kušnje, dok u tijeku dvije godine novicijata novak može uvijek slobodno otići, ipak već na ulasku vrijede Isusove riječi: „Nitko, tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Ako bi netko stupio u red samo s namjerom da pokuša, time bi promašio bit kartuzije koja je u bezuvjetnom predanju samog sebe Bogu.