Zajedništvo
Oci ustanovitelji našeg Reda slijedili su „svjetlo s istoka”, to jest slijedili su primjere starih samotnika, koji su se bili potpuno posvetili životu šutnje i duhovnog siromaštva. No, našim prvim ocima bila je dana posebna milost da su u pustinjački način života uveli svakodnevno bogoslužje te – prvenstveno nedjeljom i svečanim blagdanima – bratsko druženje. Ta ravnoteža samoće i zajedništva omogućila je našem Redu da je sačuvao ideal samotničkog života u nizu stoljeća.
Nedjeljom i blagdanima dolazi do izražaja u većoj mjeri bratsko zajedništvo. Konventnu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas pjevamo zajedno u crkvi. Nakon šestog časa imamo u blagovaonici (refektoriju) zajednički ručak koji blagujemo u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon devetog molitvenog časa sastajemo se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; slično imaju dvaput mjesečno i braća, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.
Jednom tjedno monasi klaustra imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje po jedan dan.