Patri
„Glavni cilj i želja našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga” (Pravila 4,1). Tome jedinome cilju streme kartuzijanci kroz dva različita životna oblika: kao monasi u klaustru (oci) ili kao monasi-laici (braća).
Monasi u klaustru – svi su ili će biti svećenici – žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određene časove zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke rekreacije. Vjernost ćeliji je od presudne važnosti u kartuzijanskom životu. „To je sveta zemlja, mjesto na kojem, kao prijatelj s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim” (Pravila 4,1).
Ćelija je u stvari jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena alatom potrebnim za rad, jer patri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je pak predsoblje s imenom „Ave Maria”, mala kupaonica te spavaća soba (cubiculum), u kojoj monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, studira, jede i spava.
Monah dobiva hranu kroz prozorčić pored ulaza, dva puta na dan – u zimsko vrijeme samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena (ukusna) i obilna. Mesa – osim ribljeg – monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno – obično u petak – imaju „apstinenciju”, tj. prežive dan o kruhu i vodi. U adventu i u korizmeno vrijeme odriču se također i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše prilično odricanja, ali nikako nisu štetna zdravlju. Naprotiv, kartuzijanci često dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra (učitelja) novaka.
U rasporedu radnog i studijskog vremena, kao i duhovnih zadaća, slijede novaci i mladi profesi raspored koji određuje p. magistar. Kasnije pak monasi – u okviru liturgijskih časova – slobodno raspoređuju svoje vrijeme. Što se tiče dnevnog reda, pogledaj Dnevni red.