Brača
„Glavni cilj i želja našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga” (Pravila 12,1). Tome jedinome cilju streme kartuzijanci kroz dva različita životna oblika: kao monasi u klaustru (patri) ili kao monasi-laici (braća).
Braća-laici „žive samotnički život u svojem vlastitom okviru; radom potpomažu samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene. Zahvaljujući toj njihovoj pomoći monasi mogu u klaustru nesmetano prebivati u tišini ćelije” (Pravila 11,5). Braća posvećuju ručnom radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov rad je raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. Duhovna sabranost za vrijeme ručnog rada brata vodi ka kontemplaciji... Život brata je prvenstveno uređen zato da ostane sjedinjen s Kristom u njegovoj ljubavi. S pomoću milosti svoga zvanja, neka se dakle trudi sa svim svojim srcem, da njegova misao bude uvijek kod Boga, bilo u samoći bilo za vrijeme ručnog rada (Pravila 15,10.18). Braća žive u dvosobnim ćelijama u posebnom dijelu samostana. Što se tiče dnevnog reda, pogledaj Dnevni red.
Hrana je dobro pripremljena (ukusna) i obilna. Mesa – osim ribljeg – monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno – obično u petak – braća koja žele imaju „apstinenciju”, tj. prežive dan o kruhu i vodi. U adventu i u korizmeno vrijeme odriču se također i mliječne hrane. Kada obavljaju neko teško djelo, dozvoljeno im je doručkovati. Zbog veće intenzivnosti fizičkog rada posno pravilo braće je za razliku od patra manje zahtjevno. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra (učitelja) novaka.
Prvoj braći – „konverzima” – s vremenom su se pridružila i druga braća: njih nazivamo „donati”. Oni ne polažu zavjete, nego se iz ljubavi prema Kristu s međusobnim ugovorom izručuju Redu. Budući da žive monaškim načinom života i njih nazivamo „monasi”. Samostanu silno koriste svojom pomoću, jer povremeno obavljaju zadaće koje bi konverze ometale u ispunjavanju njihovih pravila.